Grupa jugoslovenskih logoraša iskoristila je pad Italije i svrstala se u talijanske partizanske redove i hrabro se borila s ostacima fašizma. O toj borbi svjedoči nam danas jedan od aktera te epopeje Rajko Neradović, koji je upravo proglašen počasnim građaninom općine Giullia Nuova.
U talijanskom selu Pozza, u pokrajini Ascoli Picceno, na malom i vrlo uređenom mjesnom groblju sahranjeno je jedanaest jugoslovenskih partizana. Svi su oni bili logoraši koji su se nakon kapitualacije Italije, rame uz rame sa talijanskim partizanima borili protivu njemačkih jedinica. Poginuli su zajedno s grupom Talijana, Engleza i Ciprana. Na mramornoj ploči je uklesano:
“Putniče, kada vidiš moju majku, nemoj joj dopustiti da plače, jer ja ovdje nijesam sam. Mi ležimo bratski zagrljeni: Jugosloveni, Englezi, Grci i Ciprani. Tražili smo svoje majke i kruh, a našli smo puške. Umrli smo i vi živi ne zaboravite nas”.
Veličanstveni spomenik
Tim hrabrim ljudima poznati pjesnik Gulliano Montagnini posvetio je pjesmu u kojima se obraća riječima: “Spavajte, braćo, vi nijeste stranci”.
U toj metaforičnoj pjesmi opjevao je borbu hrabrih jugoslovenskih partizana, bivših robijaša zloglasnih logora Colifiorito, koji su nakon kapitualacije Italije uspjeli da pobjegnu i priključe se borbi protiv fašizma baš tu, u zemlji u kojoj je on bio uhvatio duboke korijene. Pjesnik je osjećanje ogromne mase naprednih ljudi tog dijela Italije.
Narod tog kraja je svoju zahvalnost poginulima izrazio i veličanstvenim spomenikom. U mnogim publikacijama dnevnim i revijalnim listovima, povijesnim zapisima i časopisima ispisano je mnogo pohvalnih riječi o junaštvu jugoslovenskih partizana. O njihovoj borbi postoji pisani document čak i u Musolinijevoj “Republikanskoj straži”, što je izlazila kratkotrajno u neslavnoj “državi”na sjeveru Italije. U tom listu se kaže “da se na teritoriji Terama, Ascolija, a posebno općine Aguasanta nalazi jedna brojnija partizanska jedinica u kojoj se nalaze odbjegli zatvorenici Crnogorci”.
Jedan od tih bivših zatvorenika koji su bili trn u oku Musolinijevim fašistima bio je Rajko Neradović. Danas on je pukovnik u mirovini. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”. Za zasluge u ratu na tlu Italije dobio je mnoga priznanja, a ovih dana iz općine Giullia Nuova stigla je i vrlo ugodna vijest : proglašen je počasnim građaninom tog talijanskog gradića.
Visoko priznanje – Povelju počasnog građanina u prisustvu predsjednika Opšinskog odbora SUBNOR Ivangrada Milana Ralevića, predao je predsjednik općine Franco Gerardini. Svečanost u lijepom talijanskom gradiću bila je ujedno i prilika da Rajko Nerradović iz ruke narodnog heroja Italije Carla Caponija primi i plaketu za zasluge u ratu kao i počasnu diploma Udruženja talijanskih boraca.
Kad se tome doda da je istodobno predana i brončana plaketa predstavniku ivangradske općine , bez pretjerivanja se može reći da se Giullia Nuova na zaista dostojan način odužila i odala prizanje i zahvalnost Rajku Neradoviću i svim ostalim jugoslovenskim borcima , bivšim robijašima koji su se borili protiv fašizma. Kako je Neradović dospio u Italiju?
Od Berana do Colfiorita
- Potkraj siječnja 1942. dobio sam zadatak od svoje partijske ćelije da ispitam namjere jedinica talijanske milicije i njihovih slugu koje su u noći počele da se okupljaju u Pešcima, nedaleko od Berana (sada Ivangrad). Tom prilikom upao sam u klopku kvislinške milicije iz susjednog sela koja se pripremala za napad na snage narodnooslobodilačkog pokreta prema Lušcu, Buču i Banjevcu. Odatle su me odveli u Berane i zatvorili u kuću Mihaila Markovića. Tu je bio zatočen i predratni komunist Miketa Marković. Akcija seekretara moje partijske ćelije Voje Mališića, koji je došao da ispita mogućnost našeg oslobođenja, prekinuta je pojavom jedinica milicije Radoslava Joksimovića, koje su čak htjele da nas strijeljaju na obližnjim Ovsinama. Tu je nešto ranije pogubljen partizan Golubović iz Banjevca, koji se veoma hrabro držao. Spasili su nas stanovnici Pešaca. Izbjegli smo strijeljanje, ali smo zato dospjeli u ruke Talijana u Beranama, odakle smo otpremljeni u jedan fašistički logor u Albaniji – sjeća se Rajko Neradović.
Tu je bilo dosta zarobljenika sa područja današnje ivangradske opštine, organizirali smo rad partijske ćelije i još u tom dobu u zatvoru stvorili kolektiv u kojem je sve što smo imali bilo zajedničko. Komunisti i drugi članovi naprednog pokreta bili su Nikola Labović, Miketa Marković, professor Danilo Lekić, Milan Delević, Nikola Koša Dimić, Dragoljub Milanović, Mališa Gazević, Branislav Šoškić, Dušan Kostović i dr Nika Labović. – Kao takvi bili smo zapali za oko zatvorskim vlastima , sjeća se Neradović, pa smo potkraj 1942. prebačeni u Italiju, u logor Colforito, gdje smo ostali sve do rujna 1943. godine, odnosno do sloma fašističke Italije.
Tada su riješili da oprganizuju bijeg, jer su znali da će poslije kapitualacije Italije zatvor preuzeti Nijemci.
- Iste večeri dogovorili smo se preko svojih predstavnika s komandirom straže zatvora da puca iznad zatvorenika. Za razliku od ranijih slučajeva , kada smo iz meni nepoznatih razloga oklijevali sa organiziranjem bijega, ovoga puta smo bili jedinstveni i od 500 zatvorenika polovica je uspjela.
Sloboda s puškom u ruci
Kad su se našli s druge strane zidina Colfiorita bili su sretni, ali puni straha i neizvjesnosti. Bili su posve goloruki u zemlji čije su ljude znali samo kao okupatore. Prve noći propješačili su četrdesetak kilometara. Na svakom koraku vrebale su ih njemačke straže. Međutim, kad su se pred zoru spustili blizu jednog sela, mještani su im pritekli u pomoć. Sakrili su ih i iduće večeri proveli između straže neprijatelja. Doloaskom u planinske predjele Ascoli i Terama, pokušali su proboj kroz front, ali je to bilo nemoguće. Nijemci su se tu već učvrstili. Na sreću, povezali su se s antifašistima i naprednim ljudima tog područja i odmah uključili u oprganizacione akcije protiv Nijemaca i fašista.
- U mjestu Ciepo 25. rujna došlo je do borbe sa Nijemcima iz koje su bivši logoraši izašli kao pravi borici naoružani zaplijenjenim oružjem – kaže Rajko Neradović.
- Nakon toga s oružjem u rukama, naš je utjecaj bivao sve jači tako da smo dominirali područjem čitave jedne provincije i držali veliki prostor pod svojom kontrolom, sa izuzetkom utvrđenih gradova.
Sudjelovali su u mnogim akcijama,borbama, napadima… Vodili su borbu rame uz rame s talijanskim antifašistima u nekoliko pokrajina, sve do oslobođenja Ascolije i Terama.
U Giulla Nuovi, u kojoj komunisti već dvadeset godina drže vlast, tada je bio veoma razvijen pokret otpora. Bilo je dosta boraca protiv fašizma. Neradović se posebno sjeća drugova s kojima je ratovao., Armanda, Amacolosa, braće Radomandi, kapetana Blanca, advokata Ocerulija, Valente Giorgia, Paola de Ignazia, oca i sina Spartaco i drugih. Imao je, priča, lijepih i tužnih trenutaka. Koliko su samo bili sretni kada su se sreli s talijanskim komunistima u planinama Marteze. Sretan je bio i kada su uspjeli likvidirati u gradu Aguasanta provinncija Ascoli – Picceno) po zlu čuvenog fašistu Masutu.
Bilo je mnogo teških trenutaka. Starom ratniku Neradoviću zadrhtalo je srce kada je nedavno bio u prilici da posjeti zidine bivšeg logora Colifiorito.
Imena hrabrih
- Ono šgto sam doživio u Italiji i u tom logoru pamtiću doživotno – priča dalje Neradović. – Tu, u toj krvavoj kaznionici, mladi Dušan Golubović je izgubio život. Oprao je rublje za sebe i svog oca Lazara i odnio na žicu da se osuši, a kada je otišao da ga uzme, stražar ga je bez ikakvog povoda ubio… Najteže je ipak bilo onog dana kada su nas opkolile jake njemačke snage u selima Pozzo, Pitto i Umito. Samo iz ovog posljednjeg mjesta , gdje se nalazilo najviše nas Crnogoraca, Nijemci su odvezli, kako smo kasnije obaviješteni, nekoliko kamiona svojih mrtvih i ranjenih vojnika. Ali tu je poginulo i 19 naših drugova, 11 Talijana, dva Engleza i jedan Cipranin. Na groblju u Pozzu u našim srcima ostala su zapisana imena mnogih hrabrih ljudi iz naše zemlje koji su se na tlu Italije, baš kao u svojoj domovini, borili za slobodu i junački poginuli.
Ostala je, kaže, čitava jedna mladost: Avram Bajramović, Janjičije Janko Bojović, Spaso Đukanović, Mališa Gezović, Radoslav – Rajo Golubović, Ilija Ilić, Velimir Leković, Milo Lopičić, Miketa Marković, Branko, Ilija i Veljko Milanović, Dragoljub Milošević, Andrija Rajković, Mrako Strugar i Dušan Vujović.
Sve su to bili izuzetno hrabri boric i zato je ovo prizanje i svim tim ljudima kao i svim drugim palim borcima Jugoslovenima, kao i onima koji su kao i ja imali sreću da prežive. Priznanje mi je posebno drago zbog toga što govori da narod Guillie Nuove visoko cijeni naš doprinos pobjedi nad fašizmom, visoko cijeni prijateljstvo začeto u tim teškim danima.
Braho Adrović
(Iz knjige “Priče iz dva vijeka– reportaže i zapisi”)
Foto: Arhiva Nova Sloboda/ Adem Ado Softić
